Prijateljstva, rastanci i povezanost

Čovjek je socijalno biće i potrebni su mu drugi, potrebno mu je pripadanje, dijeljenje osjećaja sa drugima. Tako čovjek tokom života stiče prijateljstva, koja se zadržavaju u nekom kraćem ili dužem periodu života, rijetki ostaju za čitav život. Ipak, na tom životnom putu, mnogo često se doživljavaju razočarenja, investriramo se u odnose i dajemo stvarno ono najbolje od sebe drugom biću i to na kraju ne bude dovoljno da ta osoba ostane tu. Kao i u prekidima partnerskih odnosa, ostajemo sa pitanjem gdje smo pogriješilo, da li je moglo bolje i drugačije. 

Tražeći krivca, gubi se suština, a suština je to da je u tom odnosu neminovno nestalo ono zbog čega je došlo do njegovog stvaranja. I za to niko nije kriv. Mi ljudi smo kompleksna bića. Pored svih naših iskrenih dobrih namjera, ipak imamo i one dijelove sebe koji su nam u korijenu instinktivni, nagonski, a čini mi se da je ta čovjekova sebičnost u zadovoljavanju svojih potreba uprkos krajnjim ishodima nagonska stvar. Teško mi je da prihvatim da je i to dio naše razvijene ličnosti. 

Ljudima su rastanci veoma često slaba tačka, pa zato radije birajuj da se samo udalje bez mnogo riječi. To je mjesto na kom se rađaju nesigurnosti za sve kontakte koji dolaze u budučnosti, jer u toj tišini strah od napuštanje počinje da vrišti. Zamislite da gledate film, ili čitate knjigu u kojoj je isječen posljednji čin. Kada vam se to desi prvi put, reakcija će da bude u skladu sa situacijom, ali vam neće donijeti trajne promjene. Ipak, ako vam se to desi sa narednih deset knjiga ili filmova, kada se budete odlučili na jedanaesti put, pored toga što će vam biti teško da uopsšte počnete, do kraja ćete da imate onaj anksiozni osjećaj da vas opet čeka nedovršena priča.

Ono što želim da kažem jeste da su rastanci bolni, ali taj bol će vremenom da se smanji i ipak će da ima neki smisao, ukoliko ostanu nezavršeni  poslovi, bol može da traje unedogled.

Zašto pišem o rastancima i napuštanju, ako je inicijalna tema prijateljstvo?

Možda su u pitanju moji nezavršeni poslovi, a možda samo želim da bliže dočaram koliko je ustvari važno da čovjek ne prestaje da vjeruje u čovjeka, do kraja. Svakome od nas je potrebno da se osjeti voljenim, potrebnim, zaštićenim, i sigurnim u nečijem sjećanju. To su stvari koje biramo u našem životu, i zaato je važno da sebi ne uskraćujemo mogućnost izbora. 

Moj najbolji prijatelj je moj pas, i koliko god se nisam uvijek ponijela ispravno prema njoj, ona mi je uvijek oprostila. Nisam ja njena gazdarica, i ja sam njoj prijatelj. Hiljadu puta je imala priliku da ode od mene, i koliko god puta odlazila zbog svoje divlje i tvrdoglave prirode, uvijek se vraćala. U skladu sa životnim, svakodnevnim obavezama, ne stignem da joj poklonim dovoljno pažnje, ali je neminovno da sam tu za nju kada sam joj potrebna, kao i ona za mene. Možda nekome zvuči smiješno, ali ona je stvarno zaslužna za mnoge promjene u mom životu, i ona je razlog što i dalje toliko vjerujem u pripadanje i povezanost. 

Kada već pominjem povezanost, pitam se da li čovjek sebi danas uopšte dozvoljava do kraja da se poveže sa drugim čovjekom, da stvori iskren prijateljski odnos sa životinjama, da se potpuno poveže sa prirodom? Nadam se da je odgovor potvrdan, i da nismo postali toliko uplašeni od gubitka da se ne usuđujemo da se predamo svim srcem. Priroda uvijek odgovara, stvarno vjerujem u to da je vrijeme da se sjetimo da je bolje živjeti u jedinstvu sa njom nego se upuštati u borbu protiv nje. To važi i za čovjekovu prirodu, kao što sam rekla čovjek je po prirodi socijalno biće i bolje da se sjeti kako da bude sa drugim, prije nego se upusti u borbu sam protiv svih.

U životu treba napraviti prostora za greške, svoje i tuđe, ali i razviti kapacitet za opraštanja, sebi i drugima. I treba čovjek da vjeruje i da ima čemu da se nada, to je nešto što valjda ne može da nam se oduzme, je l da?