Nasilje nad sobom

 

  
  
 

Veoma često se govori o nasilju, opet nedovoljno da bi se radilo na samoj prevenciji nasilja, ali konačno je dobilo glas ono što se dešavalo u tišini. Sada mi se čiini da su ljudi manje tolerantni na bilo koji vid nasilja i da je počela da se podiže svijest oko toga da niko ne treba to da trpi, niko nije sam i uvijek će se naći mreža podrške koja će da pomogne osobama koje su u opasnosti da prođe krizni period.

Ovo govorim iz ugla socijalne slike našeg društva, još uvijek ima mnogo manjkavosti, ali bitno je da se vidi neki progres. Ne dopada mi se što uočavam i zloupotrebu i manipulaciju samim pojmom nasilja, ali ljudi su i ovakvi i onakvi, pa će takve stvari uvijek da se dešavaju i uvijek će da postoje dvije strane medalje.

 

 Ipak, ono o čemu bih da govorim, nije nasilje u onom originalnom smislu na koji smo navikli, govorila bih o onom nasilju u kom svako od nas više ili manje učestvuje, traje decenijama i na kraju ima veoma velike posljedice. To je nasilje nad samim sobom. Možda zvuči kao da sam odabrala pretešku riječ, ali se ne bih mogla složiti sa tim. U svim drugim rizicima, postoji makar najmanja šansa za bijeg, ali bijeg od nas samih nije moguć, tu je jedina šansa za spas upravo suočavanje i borba. 

Kako za borbu nemamo svi jednake kapacitete, neki pronalaze fiktivni bijeg koji je danas sveprisutan. Neki od najdrastičnijih primjera bijega jesu psihoaktivne supstance, koje pružaju šansu za bivanje sa samim sobom, u nekom prostoru gdje gard može da se spusti i gdje borba može da prestane. Postavlja se pitanje kada ćemo i da li ćemo da priznamo sebi i drugima da smo umorni od borbe.

  

Niko od nas mena mogućnost da osjeti u potpunosti šta druga osoba nosi sa sobom, sa čim živi u svojoj glavi, kakve dileme prolazi na svakodnevnom nivou, koliko uvreda i kritika pretrpi i baš nikome se ne požali za to, prevashodno iz pozicije stida za sopstvene misli. Tako živimo u zajedništvu, imamo prijatelje, porodicu, supružnike, djecu i na kraju se osjetimo sami i neshvaćeni, umorni, ali ni sami ne znamo kako bismo nekome opisali od čega smo se toliko umorili. Da stvar bude još teža, pošto smo naučili da je umor fizička stvar, često i ukoliko sa nekim podijelimo kako se osjećamo, naiđemo na umanjivanje i nipodaštavanje, pa često i poređenje sa nekim ko se na neki jasno uočljiv način muči u životu. I odatle negdje potiče i ono da je svakome njegova muka najveća.

 

Nasilje nad sobom nema dokaze, posmatrače, krivce, nema nikakog značaja u pravnom smislu, niko ne može da se tereti i baš nikada ne možemo da kažemo da nije do nas. I sa tim se živi. Pitanje je samo koliko opada kvalitet života i koliko čovjek može da gura. Ima onih koji svoje borbe vode malo nježnije od drugih, koji znaju sebe da potapšu po ramenu za uspjeh i da se utješe za neuspjeh, ali takvi su nažalost u manjini, a zbog prirode stvari, oni često nisu shvaćeni od okoline jer se opet po nečemu teško dokučivom razlikuju od mase u kojoj se nalaze, pa tako naiđe borba poznata kao ja protiv svih. Takvi su rijetki primjer nekoga ko nikada nije osuđivao sebe ili su možda primjer nekoga ko je toliko osuđivao sebe da je došao do prelomne tačke gdje je spontano ili namjerno riješio da je dosta.

  

Razmišljam o tome koliko ljudi je uopšte svjesni ovoga, čini mi se da većina samo pluta po površini sa nekim uvjerenjem da tako treba, ili možda onim poznatijim svima nam je tako. Ipak, konstantno pritiskanje sebe, tjeranje sebe preko granice, gušenje navikama koje nisu za nas, okruženje ljudima koji nam ne prijaju, provođenje vremena u aktivnostima koje nam se ne rade, pa na kraju krajeva i zauzimanje neudobnog položaja tokom sjedenja su indikacije da ne komuniciramo sa sobom baš najbolje, i da se ne tretiramo na pravi način. Često tek pojavom psihosomatskih oboljenja dođe do svijesti koliko smo loši po sebe.

  

Ne mora da bude tako, nije toliko teško da se nađe mjera, da se kaže ne i da se sjedne tako da nam ne utrne tijelo, to nisu nikakvi trikovi, samo je mala briga o sebi. Lijepo je kada uđe u rutinu, kao lična higijena.