Da li je vama bilo dozvoljeno da pokažete da ste ljuti kada ste bili mali?

 Koliko često nailazimo na situacije u kojima se roditelji ne ophode prema djetetu kao prema biću koje ima svoje potrebe, svoje razloge da bude ljuto, da bude nezadovoljno, da ipak bira da ne uradi nešto što se od njega zahtjeva i očekuje? Mislim da smo svi toliko puta čuli ono čuveno “Budi dobar!” što je jedna od prvih poruka koja nam stiže iz naše prve socijalizacije, iz naše porodice. Da li to znači da ne smijem reći da nešto ne želim, da li to znači da nemam pravo da se naljutim, da ne smijem da se igram jer ću da se isprljam, da ne smijem da govorim dok pričaju stariji, da moram da radim ono što se trenutno od mene očekuje?

Koliko prostora dijete stvarno ima da ispolji svoju emociju, koliko roditelji dopuštaju da njih dijete vaspitava, da im kaže kada oni njega povrjeđuju sa svojim očekivanjima, koja su najčešće prisutna iz najbolje namjere. To jeste jedna univerzalna istina, ni jedan roditelj ne želi ništa loše svome djetetu, osim ako pričamo o patologijama, ali način i metode kojim roditelji pokušavaju da vaspitavaju svoje dijete upravo su oni koji naprave trajne negativne posljdice.

Šta je sa tim djetetom danas, ko ste postali kada ste odrasli? Koliko sebi i drugima tolerišete ljutnju, odbijanje, ponašanja koja se ne smatraju adekvatnima u trenutku? Da li kažnjavate sebe na način na koji su to odrasli radili vama ranije?

Ljutnja je emocija koja je potrebna za razvoj našeg bića, njeno ispoljavanje je potrebno jednako kao pojavljivanje bilo koje druge emocije ili impulsa. Ne možemo da budemo samo dobri, i sve dok pokušavamo da budemo živjećemo samo pod maskom. Dopustite sebi i drugima da budete svakavi, tek tada ćete stvarno moći da budete zajedno.