Sagorjevanje na poslu, "burnout"

Sagorijevanje na poslu sve više postaje rasprostranjeno stanje koje zahtijeva pažnju i intervenciju. Ovaj problem se često manifestuje kroz emocionalnu iscrpljenost, gubitak motivacije i osjećaj bespomoćnosti. Uzroci sagorijevanja mogu biti raznovrsni, uključujući prekomjerne radne zahtjeve, nedostatak podrške nadređenih, lošu organizaciju rada ili neusklađenost s vrijednostima posla.

A šta je glavni razlog zbog kod je ovaj fenomen sve više rasprostranjen?

Moderno društvo funkcioniše po principu mašine. Čovjek je uslovljen radom ne samo iz finansijskih razloga, već i zbog statusa u društvu, ličnog zadovoljstva koje proističe iz slike o tome kako treba da izgleda organizovan život, iz potrebe da se ostvari i u toj ulozi. Međutim, to nije izdvojena uloga koja traži neumorno zalaganje, tu su i sve ostale prirodne i stečene uloge koje traže da budu ispoštovane. 

Ono pto nam donosi takođe veliku količinu anksioznosti u pogledu posla jeste to što smo postali veoma lako zamjenljivi, toliko da skoro da nije primjetno da li posao obavljamo mi ili neko drugi ko ima iste kvalifikacije. Osjećaj da koliko god se trudio i radio i dalje nisi ništa dovoljno "bitno" je veoma demorališući. Naravno ne može se govoriti globalno.

Smjene koje su najčešće bazirane na osmočasovnom radnom vremenu su koncipirane tako da čovjek veliki dio svoje vitalne energije ulaže samo u dio dana koji je predviđen za taj posao. Vikend, odnosno neradni dan se toliko iščekuje da na kraju kada dođe imamo toliko stvari koje želimo da uradimo "da ne znamo na koju bismo stranu prije", ali ti dani su tu ipak najčešće tu samo da bismo uspjeli da se odmorimo za novu radnu nedjelju. 

Takođe veliki problem su rokovi i tempo rada. Ne postoji sistem u kom danas mogu da dam svoj maksimum jer se danas prosto osjećam bolje i imam više energije i koncentracije, a sutra ću malo manje da se zalažem, već se od radnika najčešće očekuje kontinuum.

U korporacijama se takođe sreće problem radnog okruženja u kom je veoma teško pronaći svoju mjeru. Šta mislim pod tim sda čovjek pronađe svoju mjeru? Pa to bi značilo da sve resurse prilagodi svojim potrebama, mogućnostima i kapacitetima, i da pored toga nema društveni pritisak kodeksa ponašanja. Recimo to bi značilo da volim da pauzu na poslu provedem u potpunoj tišini, ili slušajući muziku, ili volim da izađem iz radnog prostora kako bi se promijenilo okruženje, ali ukoliko to bude moj obrazac ponašanja veoma je izvjesno da će kolege to shvatiti lično, kao da ih izbjegava, da sam nezainteresovana za stvaranje bližeg socijalnog kontakta, da sam u najmanju ruku čudna i slično. Pored navedenog, ne mogu da izostavim pojavu toksične osobe na poslu, pri tom ako toj osobi dodijelimo viši položaj, ne možemo da se otmemo utisku da nam se više ne dolazi na posao da trpimo to. 

Šta mogu da uradim za sebe kako bi to bilo spriječeno?

Potrebno je održavanje ravnoteže između posla i privatnog života, postavljanje granica, upravljanje stresom i treženje podrške kada mislimo da nam je to potrebno.Svakako da su zdravije životne navike te koje će da nam olakšaju da preduhitrimo dolazak ovakvog stanja, recimo vježbanje, odmor i vrijeme za sebe bi bili dobri saradnici. Ipak, to je isto kao govoriti o nekom isprobanom receptu za sreću. Nekada ne možemo da nađemo izlaz ni iz sopstvenih misli. Slušaj sebe, ti si jedina osoba na planeti koja zna šta ti je potrebno. 

Terapeut može da bude osoba koja će zajedno sa tobom da prođe kroz različite situacije, iskustva i osjećanja, i da ti na taj način ukaže na neke procese kojih možda nisi svjestan, kao ni rješenja šta ti je potrebno, ali opet rješenja su isključivo u tebi. Terapeut može da ti bude dobar saputnik, ti si osoba koja predvodi putovanje.