Kako dolazi do psihosomatskih oboljenja?

  

Sve što se odvija u našem psihičkom životu praćeno je tjelesnim manifestovanjem, međutim ti procesi se najčešće odvijaju na nesvjesnom nivou. Pažnju na te procese nam usmjeravaju neki zastoji ili pojave bola, te tjelesne smetnje nam dakle probude svijest o tome šta se dešava u našem tijelu. Takva vrsta potiskivanja tjelesne svjesnosti, dovodi do stvaranja tenzije. Ukoliko zanemarujemo signale koje dobijamo iz tijela, može doci do razvoja psihosomatskih bolesti. Psihosomatska oboljenja se javljaju bez fiziološke osnove, nalazi mogu da pokazuju potpuno čistu kliničku sliku, ali osoba i dalje može da osjeća bol i poteškoće. Ovakva oboljenja konvencionalna medicina može samo da ublaži medikamentnom terapijom, ali veoma rijetko može da pomogne u liječenju jer radi samo na saniranju posljedia, ali ne i na uklanjanju samog uzroka.

  Čovjek često svoje tijelo doživljava kao prezentaciju okolini i sredstvo za ostvarivanje kontakta, međutim zapostavlja se činjenica da je to veliki dio nas koji proživljava sve što proživljavamo mi u svom psihičkom aspektu koga smo ite kako svjesni. Usudila bih se reći da je tijelo realniji pokazatelj naših trenutnih stanja, uvjerenja, reakcija, jer tjelesne manifestacije su nešto što prezentujemo najčešće bez obrade, dok ono što verbalno izražavamo najčešće je iz glave i svjesno obrađeno, filtrirano. Zbog toga ukoliko posmatramo nečiju gestikulaciju, mimiku i položaj koji za uzima u datom trenutku, vidjećemo neke stvari koje se svjesno ili nesvjesno izuzimaju iz konteksta o kome govori. Veoma rijetko osobe usklađeno izražavaju svoje misli i osjećanja sa govorom tijela, teško je ovladati sobom u tolikoj mjeri, ali to bi trebalo da nam bude cilj kom težimo. Na taj način bi imali mnogo izbalansiranije postupke, ne bi bili toliko nepredvidljivi sebi samima i komunikacija bi nam bila u mnogome lakša jer bismo mogli da pokažemo ono što nismo u mogućnosti da verbalizujemo. Recimo, svog izraza lica nismo svjesni sve dok se ne pogledamo u ogledalo, zbog čega u trenutku kada ugledamo sebe najčešće promijenimo izraz lica koji je usklađeniji sa onim čega smo svjesni. 

  

  Kada dođe do podizanja svijesti o procesima koji se odvijaju u tijelu, postepeno u svijest dolazi značenje onoga što stoji iza tjelesne napetosti. Razni su načini kojima terapeut može da skrene pažnju klijentu na tijelo, ali jedan od efektnijih načina jeste da se sugeriše da postavi svoju tjelesnu strukturu u suprotnost od onoga kako je sada, ili kako je većinu vremena. Na taj način može da se osvjesti nelagodnost koja se javlja prilikom opuštanja recimo određenog dijela tijela, koje to senzacije mogu lakše da dopru iz sredine ako je tijelo opušteno.

  Tema u terapijskom procesu se pojavljuje kao struktura proizašla iz procesa podizanja tjelesne svjesnosti, tako da je direktno povezana sa tjelesnim dozivljajem. Na osnovu postavljanja teme se kanališe dalji smijer i tok rada. U daljem razvoju teme, bitno je pratiti povezanost sa psihološkim značenjem i načinom na koji se interpretira verbalno i kako je to praćeno tjelesno. Upravo to jeste pristup holističke terapije, sa ciljem da se razriješi komflikt između dijelova selfa i da se svakom dijelu omogući egzistencijalno funkcionisanje čitavim organizmom. Nakon ponovnog uključivanja otuđenog dijela selfa, potrebna je nova adaptacija na kontakt sa sredinom i ostvarivanja potreba bez obnavljanja konflikta. Upravo iz razloga da ne bi došlo do ponavljanja starih, naučenih obrazaca, važno je uspostaviti fleksibilniju adaptaciju. Nije smisao samo odbaciti mehanizme koji su da sada rigidno štitili određeni dio selfa, već je cilj upravo njihovo zadržavanje uz vraćanje njihove funkcionalnosti.

  Iz ličnog iskustva mogu da kažem da te promjene ne dolaze lako i da je veoma teško uspostaviti nove načine funkcionisanja, iako su zdraviji i bolji po nas, oni nisu ono što nam je poznato i na šta se vraćamo po automatizmu. Do trenutka polaska na edukaciju za geštalt psihoterapeuta, mislila sam da sam svjesna svoga tijela i da sam svjesna svih doživljaja koji se u njemu odvijaju, međutim sada imam uvid u to da sam daleko od svjesnosti u tijelu. Dovoljno je to što kažem da sam mislila, o tijelu se ne misli, ono se osjeća, kao i sve što doživljavamo kroz njega. Za vrijeme srednjoškolskog obrazovanja, prolazila sam kroz buran period promjena i bilo je mnogo stresa u mojoj porodici i mojoj okolini. U to vrijeme ja sam bila izuzetno funkcionalna. Kada me je neko pitao kako sam, vrlo lako sam odgovarala da sam odlično, i stvarno sam tako mislila. Imala sam prijatelje sa kojima sam imala lijepo druženje, bavila sam se plesom, trudila sam se da ispunim zahtjeve koji su postavljani u školi a bili su visoki pošto sam pohađala jednu ozloglašenu gimnaziju koja je stekla kredibilitet škole u kojoj terorišu učenike bespotrebnim znanjima. U slobodno vrijeme sam slikala i čitala knjige. Ukratko, sve se činilo da je onako kako treba da bude. Ipak, sada kada pogledam u taj period, shvatam koliko toga nije bilo dobro i koliko toga je stvaralo brigu, dok sam ja samo, pa mogu da kazem obavljala posao i trudila se da ne budem dodatni teret roditeljima. Da ne ulazim sada mnogo u priču o tome šta se sve dešavalo, jer svkako nije ni važno, poenta je u tome da se prvi put moje tijelo pobunilo. Završila sam na dvomjesečnom ispitivanju na klinici za hirurgiju, pa na okologiji i na kraju opet na hirurgiji, zbog problema sa želudcem. Bila je to užasna agonija. Bolovi su bili više manje konstantno prisutni, mučnine i povraćanje koji su me doveli do toga da sam postala kost i koža, i uz sva ispitivanja sve to je bilo bez medicinskog pokrića. Na kraju je postavljena dijagnoza hronicnog gastritisa, bey fiyioloske onsove. Jedan stariji doktor me je pitao šta me toliko muči pa to radim sebi, imala sam petnaest godina i nisam baš razumjela šta ja to radim sebi, onda me je pitao zašto ovoliko jedeš sebe. Njegov savjet je bio da uzimam terapiju za sanjiranje posljedica na želudcu. odnosno medikamentu terapiju i da počnem da pijem ljekove za smirenje. 
  To je trenutak kada sam shvatila šta ja ustvari radim sebi i zašto sam u bolovima. Sve ono što ja nisam dozvoljavala da okolina primjeti, pa na kraju krajeva ni ja sama, moj organizam je okrenuo protiv mene. Barem sam tada tako mislila. Sada shvatam da me je to spasilo. Kao što sam već pomenula na početku, moja svijest o tijelu, doživljajima i potrebama moga tijela se nije znatno promijenila do skorašnjeg polaska na edukaciju, ali sada barem imam svijest o tome koliko zapostavljam taj dio sebe i koliko se i dalje cijepam na dijelove. Prosto tijelo i um ne idu jedno bez drugoga.