"Gdje je mojoj babi bio terapeut?"

 

Društvo je u konstantnoj tranziciji, mijenjaju se oblici rada, porodica kao osnovna ćelija društva trpi najveće promjene, individualnost je nešto na šta se po prvi put u istorijskom kontekstu stavlja veliki akcenat, masmediji i sam internet su napravili revoluciju svojom trenutnom funkcijom životu svakog pojedinca. Ono što hoću da kažem je da se mnogo toga promijenilo, ali naša kultura je parcijano zadržala određene tradicionalne obrasce koji se teško stavljaju u kontekst društva danas.

Zašto to pominjem? Veoma često čujem da je odlazak kod psihoterapeuta trend, kao i to da su određene poteškoće zanimljive i da je to stvar trenutne mode. Ne mogu da kažem da ne vidim odakle dolazi taj stav, ali ne bih tako olako stvari nazivala globalnim imenima. Istina je da je naš narod prošao kroz različite teške periode i istina je da su ljudi bili u najmanju ruku čvršći od čovjeka danas, međutim za to ne može da se okrivi pojedinac. Porodica je ranije bila osnovna potpora i u njoj se pronalazila sigurnost, stabilnost i utjeha. Danas se forma porodičnog života veoma promijenila, kao i njena dinamika. Dalje, ranije je čovjek radio na polju, sa životinjama i sa baštom, bio je u konstantnoj povezanosti kako sa fizičkim radom, tako i sa živim svijetom oko sebe. Opet u poređenju sa današnjim vremenom, takav način života je prava rijetkost, pogotovo među mlađom populacijom. Potpuno gledano iz druge perspektive, ranije su ljudi bili sigurniji u svome tijelu jer nisu postojali ideali koji se danas postavljaju kao standardi kako fizičkog izleda, tako i samog stila života.

Tako dolazim do zaključka, da na pitanje “Gdje je mojoj babi bio terapeut?” mogu samo da odgovorim sa nizom pitanja, gdje je bilo sve ovo ostalo što danas imamo i što nazivamo privilegijama, ili luksuzom udobnosti života, ako baš treba da se ide u detaljnije objašnjavanje.

Mišljenja sam da nije svaka osoba za psihoterapiju, jer kao i za sve u životu, potrebno je da vjerujemo onome sa kim radimo i onome šta radimo. Ipak, ukoliko to nije naš put ka mentalnom zdravlju, ne bi trebalo da budemo tačka spoticanja onima koji su se odvažili da krenu tim putem i potraže pomoć.