Prevashodno psihologija je bila polje mog interesovanja oduvijek, vjerujem iz razloga što sam toliko željela da razumijem svakog čovjeka i razlog svakog njegovog ponašanja. Naravno kasnije sam shvatila da bi to bila neka supermoć i da u realnom svijetu nije moguće. Ipak, vođena ljubavlju prema onome što se odvija u nama iza kulisa, odlučila sam se da želim da radim sa ljudima. Inicijalno, moj poziv je bio socijalni rad, sa takođe jednom željom da promijenim svijet i vjerom u to da niko ne mora da se pati i da živi neuslovan život. To je bila još jedna od mojih razvojnih faza koju sam morala da prođem kako bih shvatila da radeći u sistemu ne mogu da promijenim baš ništa i nemam mogućnost da radim stvari na način na koji želim i vjerujem da mogu. Nekako se puzla sama slagala, i pronašla sam način da budem od koristi i sebi i drugima.
Psihoterapija je nešto što je na prvom mjestu meni mnogo pomoglo u više aspekata, a najviše u tome da razumijem sebe. Šta mislim pod tim da razumijem sebe? Mislim to da sam naučila šta znače različitosti, šta je integritet i šta je sloboda. Ideja o životu bez osujećivanja svojih potreba, razumjevanju onog preko puta i opaska da radim nešto krivo umjesto preplavljujućeg osjećaja krivice bili su dovoljni razlozin da se odlučim da se potpuno posvetim tome.
U jedno sam sigurna, mnogo je lakše prolaziti kroz život samo kotrljajući se po putu i svaki put kada se nešto desi samo nastaviti kao da ništa nije bilo, međutim zaobilazeći samo prepreke ostaju bolna mjesta, nedovršeni poslovi, onaj osjećaj težine koji te vuče nazad da ni sam ne znaš šta te sputava. Malo po malo tim načinom života koji naizgled djeluje lakšim, oskrnavljuješ i svoje mogućnosti i svoje zdravlje. Tijelo uvijek nađe načina da ti odgovori na ono kako tretiraš sebe. Ono je najbolja maps tvog odnosa prema sebi. Svaki stres ostavlja posljedice, samo je na prvu manje vidljivo od fizičkih promjena.
Ne znam ko bih ja bila danas, da nisam donijela sve odluke koje sam donijela, dobre i loše, ali znam da sam iz svake naučila nešto.
Zato više ne mislim da je sebično staviti sebe na prvo mjesto, iako sam ja i dalje daleko od toga da to mogu olako da uradim, ali trudim se da radim na tome. Brinuti o sebi je veliki gest pokazivanja ljubavi prema onima kojima je stalo do tebe, ako bolje razmisliš ništa nije samo za tebe, ili samo za nekog drugog. Da li uopšte može da se govori o kontekstu nas bez okoline?
Comments
Post a Comment