Porodica

Šta je problem kada se u partnerskim odnosima kaže "porodica na prvom mjestu", a ta osoba upravo stoji na mjestu ulaska u porodični krug? Ukoliko imamo dobre odnose u primarnoj poridici, zašto odbacivati tu stranu sticanjem sekundarne porodice? 

Čovjek je po definiciji socijalno biće, i po rođenju jedinka koja ne može da preživi bez brige i staranja odraslog. U čemu je onda problem? Nismo rođeni da budemo sami. Sami i samostalni nije isto.

Danas je sama forma porodice mnogo izmijenjala svoj oblik i ulogu,  međutim to je i dalje sigurna zona bez i prostor ljubavi i podrške bez obzira na našu želju i ostvarivanje individualnosti (naravno govori se o funkcionalnoj porodici). Pa zar i u partnerskim odnosima ne težimo tome da svako bude biće za sebe, ali da gradimo zajednički život? Individualnost ne isključuje zajedništvo. Naprotiv, stabilno zajedništvo je moguće ostvariti ukoliko postoje stabilni pojedinci.

Dalje, naravno da svaka porodica ima svoje obrasce ponašanja, one više i manje prihvatljive okolini, ustaljene načine i potrebno je vrijeme da bi se to integrisalo sa ulaskom nove ličnosti u taj krug, međutim nije ni potreban odnos ljubavi među primarnom i sekundarnom porodicom, potrebno je poštovanje. Naravno, sve drugo može da dobro dođe građenju prisnijeg odnosa, ali nije nužno. Naprotiv, nekada  je zadržavanje zdravih granica izuzetno poželjno kako bi sistem opstao.

Šta god sebi govorili prije spavanja, drugi ljudi su nam potrebni. Smisao bivanja u samoći, bez prijatelja, porodice, mislim na onu suštinski duboku samoću o kojoj se neki ljudi izjašnjavaju kao poželjnoj, je ništa drugo nego ropstvo u sopstvenom tijelu, samnice i u zatvorima služe za kaznu.

I naravno ne mislim na onu samoću u kojoj se osjećamo dobro, u kojoj smo kreativni, u kojoj ispitujemo sebe, već onoj u kojoj se gušimo u strahu od iste.

Šta je to što nas tada koči da se povezujemo sa drugim ljudima?