Self i tijelo

Prirodan proces u odrastanju jeste prihvatanje bola i susretanje sa bolnim situacijama i iskustvima, međutim neka od njih su neminovna i razvojna dok su druga povjeđujuća. Takva iskustva dovode do povlačenja dijelova selfa koji su u opsanosti. Najočigledniji primjeri su fizička zlostavljanja koja za posljedicu imaju povlačenje selfa od kontaktne površine kože i mišića. Izopštavanje od nekog dijela ili tijela uopšte jeste rekacija kojom se self štiti od bolnog iskustva. 

Kada govorimo o bolnom selfu i povlačenju, jedan od ugroženijih dijelova selfa jeste seksualni self. Kao i drugi aspekti našeg tjelesnog selfa, seksualnos može biti veoma ugrožena i nepriznata. Ona može da bude iskrivljena pod uticajem iskustva i tada dolazi do promjene u tjelesnim senzacijama, specifično u erogenim zonama. Veoma važnu ulogu u građenju seksualnosti imaju roditelji. Teško je zadržati granicu pružanja ljubavi i pažnje i zdrav fizički kontakt izmađu roditelja i djeteta jer može da bude izazovno napraviti razliku, ali ono što je veoma opasno za dijete jesu posljedice emocionalnog zavođenja od strane roditelja. Takođe veliki trag na djetetovu seksualnost ostavlja moralna rigidnost roditelja u pogledu osuđivanja prirodnij seksualnih potreba. Oba polariteta stvaraju anksioznost, strah i gađenje u pogledu sopstvenog tijela. Upravo su to okolnosti u kojima se tijelo odvaja od ja i postaje odvojeno od psihe jer je teško prihvatiti da nam pripada nešto tako prljavo i odvratno. 

  Ono što ima potpuno razarajući efekat na seksualni identitet jeste seksualno zlostavljanje i incestoidno ponašanje. Često je osjećanje zadovoljstva kod djeteta priligog samog čina što proističe iz normalne prirode i prvog iskustva djeteta, međutim upravo zbog senzacija koje mogu da se jave dijete još više kriiv sebe i nastaje još veći konflikt unutar njega. Baš to je razlog što žrtva seksualnog zlostavljanja poriče svoje tijelo, kako zbog seksualne povrede tako i zbog protivrječnih osječanja koja se javljaju. 

                                                        Nepriznavanje tijela

  Otuđenost od vlastitog tijela kreće se na skali od blage distanciranosti od tjelesnih osjećanja, do težih nepriznavanja koje u krajnjem slučaju rezultuju depersonalizacijom i konačno psihotičnog napuštanja tijela. Jako obuzdavanje od kontakta pobuđuje anksioznost i vodi ka depresiji. Najuobičajeniji stepen tjelesne identifikacije je modalni, pri čemu je tijelo doživljeno, ali ne u potpunosti identifikovano sa ja. Osoba često ne pronalazi kapacitete u tijelu i nema oslonac da isproba pomjeranje granica u odnosu sa drugima. Pomjeranje granica nosi sa sobom određene rizike, strah od prihvatanja sredine, potrebno je da se sruše ukorjenjene predrasude, da se prihvate introjekti i da se razriješe u sadašnjosti.
  

  Separacija tjelesnog od selfa, u mjeri u kojoj postoji separacija tijela i duha, predstavlja adaptaciju na stresogene životne događaje doživljene na fizičkom planu. Ličnost je cjelina ali postaje na iskustvenom planu parcijalna (Kepner).

  Kao što je već pomenuto, self se cijepa na dijelove mentalnog i tjelesnog, te se usljed tog poremećaja dijelovi doživljavaju kao cjeline. Ovaj problem može biti razrješen jedino terapijskim radom, vraćanjem holističkom pristupu koji integriše sve dijelove u jednu cjelinu. Terapeut mora da bude spreman na rad sa metodama koje će ponovo integrisati klijentovo iskustvo. Ostali tradicijonalni modeli shvataju ta dva dijela kao prirodno odvojena i zasebna dijela i time podržavaju ovaj rascjep ličnosti. Upravo zbog toga je potrebno da terapeut ličnost sagledava u cjelini, kako bi mogao da dođe do uvida koji je to dio otuđen i kako bi mogao da radi na ponovnoj integraciji. 

                                                    Organizacija tijela i selfa

  Svi mi se razlikujemo po individualnim sklopovima, životnim iskustvima, našim unutrašnjim sklopovima i doživljajima. Upravo zbog navedenih individualnih razlika, razlikuje se i naše reagovanje na određene situacije. Naša reagovanja mogu da budu izražena kroz pozu koju zauzimamo, pokret, izraz lica ili slično. Te varijacije tjelesnog pojavljivanja mogu da budu i korištene tokom dužeg vremenskog perioda, odnosno stalno ili se javljaju automatski, i nije ih lako otkloniti odnosno promijeniti. Upravo te varijacije bi mogle da se posmatraju kao adaptivne strukture tijela. Nekada osoba prosto zauzme neki tjelesni položaj povlačenja koji se vidi u pogrbljenosti, spustenom položaju glave i oborenog pogleda recimo, gdje bi se iz toga moglo dalje istraživati kakvo je to životno iskustvo i impulsi iz sredine koji osobu tjeraju da zauzima taj položaj. Dakle tjelesnu strukturu osobe je potrebno sagledati u kontekstu u kom se ona pojavljuje. Moguće je da ono što je trenutni i fleksibilni proces prilagođavanja postane fiksirana struktura tjelesnog držanja. U slučajevima tjelesne povrede ili bolesti, imamo slične organizmičke reakcije ne samo mehaničkog prilagođavanja zaštite bolnog područja, već i emocionalna adaptacija sa tjelesnom tenzijom.
 

Terapeutski zadatak dobija novi pristup rada sa strukturom koji ima drugačije kontekstualno značenje. To znači da holistički gledano nije dovoljno samo da ustanovimo tjelesnu promjenu, već i da se ona poveže sa ostalim doživljajima i emocijama koji su povezani sa tom strukturom. Tako cilj postaje promjena cjeline, ne samo fizička promjena. Kada govorimo o adaptivnim tjelesnim strukturama, osoba najčešće nije svjesna svog držanja i napetosti. Prvi terapeutov korak jeste uvođenje svijesti u doživljaj sopstvenog tijela i držanja u vidljivi dio iskustva. Baš iz razloga buđenja svijesti u tijelu, trenutno akcenat nije na shvatanju značaja datog držanja i onoga što je dovelo do toga, već samo sirovo osvješćivanje samog tijela. Naravno, značenje može samo od sebe da se nametne kada osoba osvijesti svoju posturu.