Anja Stamenković

          Veoma često se govori o nasilju, opet nedovoljno da bi se radilo na samoj prevencij i nasilja, ali konačno je dobilo glas ono što se dešavalo u tišini. Sada mi se čiini da su ljudi manje tolerantni na bilo koji vid nasilja i da je počela da se podiže svijest oko toga da niko ne treba to da trpi, niko nije sam i uvijek će se naći mreža podrške koja će da pomogne osobama koje su u opasnosti da prođe krizni period. Ovo govorim iz ugla socijalne slike našeg društva, još uvijek ima mnogo manjkavosti, ali bitno je da se vidi neki progres. Ne dopada mi se što uočavam i zloupotrebu i manipulaciju samim pojmom nasilja, ali ljudi su i ovakvi i onakvi, pa će takve stvari uvijek da se dešavaju i uvijek će da postoje dvije strane medalje.    Ipak, ono o čemu bih da govorim, nije nasilje u onom originalnom smislu na koji smo navikli, govorila bih o onom nasilju u kom svako od nas više ili manje učestvuje, traje decenijama i na kraju ima veoma velike...

    Stvari u sistemu su postavljene tako da je za sve potrebno iskustvo. Školuješ se, dugo se školuješ, ulažeš u obrazovanje, dodatne edukacije, radiš na sebi, ali u trenutku kada želiš nešto da preduzmeš i implementiraš neku ideju kojun imaš, pored toga što su ti potrebne finansije, potrebno ti je iskustvo. Da bi obezbjedio finansije, želiš da se zaposliš negdje kako bi imao redovan priliv novca, međutim ukoliko želiš da radiš ono za šta si se obrazovao, opet ti je potrebno iskustvo. Mlad si, podrazumjeva se da nemaš iskustvo jer je za to neminovno potrebno vrijeme, pa tako radiš na degradirajućoj poziciji, sve dok ne prođe dovoljno vremena kako bi ga stekao i postao kvalifikovan, iako sama diploma potvrđuje kvalifikacije. Ne kažem, nije uvijek slučaj, ali u velikom broju slučajeva jeste, a većina je ono o čemu se u ovom slučaju govori. Sada se postavlja pitanje, kako je to moguće da kao mlada osoba, puna ambicije i ideja ne mogu da mijenjam svijet i okrećem ga naopačke, re...

Često čujemo to da je nešto normalno i da to tako treba. Pogotovo u našem društvu se zadržava stereotip toga šta se od nas očekuje i kako treba da postupamo i živimo. Tako dolazimo do onih statistika da li nam je prošao voz za nešto u životu, ili za nas ima još vremena. Nekako bez imalo mogućnosti za kreativnost, autentičnost i sopstvene odluke, upravljamo se često onim što je idući korak po nekoj istoriji koju su napisale pređašnje generacije. Kako to utiče na naš život?  Pored toga što se osjećamo neadekvatno da ispunimo očekivanja koja se nameću, osjećamo strah kada poželimo da isprobamo nešto novo i odabereme neki drugačiji put za sebe. Ne mora da se govori o velikim stvarimai životnim prekretnicama, ljudi sebi ne dopuštaju ni najmanja odstupanja od normalnog. Tu je školski sistem koji kroti svako odstupanje i kapacitet za istraživanje, posao od osam časova dnevno koji se takođe često bira prema parametrima koji su uvreženi a za koje se pokazuje da samo dovode do cijeđenja posl...

Čovjek je socijalno biće i potrebni su mu drugi, potrebno mu je pripadanje, dijeljenje osjećaja sa drugima. Tako čovjek tokom života stiče prijateljstva, koja se zadržavaju u nekom kraćem ili dužem periodu života, rijetki ostaju za čitav život. Ipak, na tom životnom putu, mnogo često se doživljavaju razočarenja, investriramo se u odnose i dajemo stvarno ono najbolje od sebe drugom biću i to na kraju ne bude dovoljno da ta osoba ostane tu. Kao i u prekidima partnerskih odnosa, ostajemo sa pitanjem gdje smo pogriješilo, da li je moglo bolje i drugačije.  Tražeći krivca, gubi se suština, a suština je to da je u tom odnosu neminovno nestalo ono zbog čega je došlo do njegovog stvaranja. I za to niko nije kriv. Mi ljudi smo kompleksna bića. Pored svih naših iskrenih dobrih namjera, ipak imamo i one dijelove sebe koji su nam u korijenu instinktivni, nagonski, a čini mi se da je ta čovjekova sebičnost u zadovoljavanju svojih potreba uprkos krajnjim ishodima nagonska stvar. Teško mi je da p...

  U današnjem digitalnom dobu, naša prisutnost na internetu postaje sve važnija i složenija. Digitalna persona, ili način na koji se predstavljamo i interagujemo na mreži, postaje ključni dio našeg identiteta. Dok se nekada međusobno upoznavanje odvijalo uživo, danas se često prvi utisak formira na osnovu naših profila na društvenim mrežama, forumima ili drugim online platformama. Jedan od ključnih aspekata digitalne persone je sposobnost da kontrolišemo način na koji se prikazujemo drugima. Na internetu možemo izabrati koje informacije dijelimo, koje fotografije postavljamo i kako izražavamo svoje stavove. Ova mogućnost često vodi ka stvaranju idealizovane verzije sebe, gdje se fokus stavlja na naše najbolje osobine i trenutke. Međutim, ovo može dovesti i do gubitka autentičnosti, jer se udaljavamo od stvarne slike sebe. Takođe, konstantno upoređivanje sa drugima na osnovu njihovih digitalnih persona može dovesti do osećaja manje vrednosti i nesigurnosti. Kada su drugi predstavlje...

Šta je problem kada se u partnerskim odnosima kaže "porodica na prvom mjestu", a ta osoba upravo stoji na mjestu ulaska u porodični krug? Ukoliko imamo dobre odnose u primarnoj poridici, zašto odbacivati tu stranu sticanjem sekundarne porodice?  Čovjek je po definiciji socijalno biće, i po rođenju jedinka koja ne može da preživi bez brige i staranja odraslog. U čemu je onda problem? Nismo rođeni da budemo sami. Sami i samostalni nije isto. Danas je sama forma porodice mnogo izmijenjala svoj oblik i ulogu,  međutim to je i dalje sigurna zona bez i prostor ljubavi i podrške bez obzira na našu želju i ostvarivanje individualnosti (naravno govori se o funkcionalnoj porodici). Pa zar i u partnerskim odnosima ne težimo tome da svako bude biće za sebe, ali da gradimo zajednički život? Individualnost ne isključuje zajedništvo. Naprotiv, stabilno zajedništvo je moguće ostvariti ukoliko postoje stabilni pojedinci. Dalje, naravno da svaka porodica ima svoje obrasce ponašanja...

Integritet je izuzetno važan, kako lično tako i u društvu. To podrazumjeva biti iskren i dosljednost u svojim postupcima, kao i poštovanje prava i granica drugih ljudi. Integritet igra ključnu ulogu u formiranju psihe čoveka i oblikovanju njegovog karaktera. Kroz očuvanje integriteta, osoba gradi osećaj samopouzdanja, poštovanja prema sebi i drugima, što doprinosi mentalnom blagostanju. Odlučnost da se drže moralnih principa i vrednosti, čak i u teškim situacijama, jača unutrašnji mir i samopoštovanje. Kada integritet nije prisutan ili je narušen, to može dovesti do različitih negativnih posledica na psihu. Osećaj krivice, stida i niskog samopoštovanja mogu se javiti kada osoba svesno prekrši svoje moralne principe. Gubitak integriteta može dovesti i do osećaja bespomoćnosti, nesigurnosti i anksioznosti, jer osoba može izgubiti poverenje u sebe i druge. Pored toga, integritet utiče i na međuljudske odnose. Ljudi koji se drže svojih moralnih vrednosti i čvrsto stoje iza svoj...

Sagorijevanje na poslu sve više postaje rasprostranjeno stanje koje zahtijeva pažnju i intervenciju. Ovaj problem se često manifestuje kroz emocionalnu iscrpljenost, gubitak motivacije i osjećaj bespomoćnosti. Uzroci sagorijevanja mogu biti raznovrsni, uključujući prekomjerne radne zahtjeve, nedostatak podrške nadređenih, lošu organizaciju rada ili neusklađenost s vrijednostima posla. A šta je glavni razlog zbog kod je ovaj fenomen sve više rasprostranjen? Moderno društvo funkcioniše po principu mašine. Čovjek je uslovljen radom ne samo iz finansijskih razloga, već i zbog statusa u društvu, ličnog zadovoljstva koje proističe iz slike o tome kako treba da izgleda organizovan život, iz potrebe da se ostvari i u toj ulozi. Međutim, to nije izdvojena uloga koja traži neumorno zalaganje, tu su i sve ostale prirodne i stečene uloge koje traže da budu ispoštovane.  Ono pto nam donosi takođe veliku količinu anksioznosti u pogledu posla jeste to što smo postali veoma lako zamjenljivi, tolik...

Ne biramo kako ćemo da izgledamo po rođenju, koje ćemo karakteristike da naslijedimo od roditelja niti biramo kojim vrijednostima će da nas nauče i kako će da nas vaspitaju. Na kraju, ne biramo kakvi uzori će sutra da nam budu naši roditelji. To nas stavlja u jedan položaj koji se  naizgled čini determinisanim sam po sebi. Da li je stvarno tako? Mišljenja sam da svako od nas dobije priliku da odbaci ono što mu se ne dopada i što mu je nametnuto vaspitanjem kako pd roditelja tako i od sredine. Ne mislim pri tom na bilo koje loše namjere samih roditelja, već prosto na to da je svako individua za sebe i da je "njegov način" jedini ispravan, ma koliko se drugina činio ovakav ili onakav. Izgradnjom sopstvene ličnosti, razvijanjem svojih interesovanja, kreira se prostor za lični rast i on je moguć samo ako smo prihvarili ono što jesmo u suštini. Uvijek će da postoje stvari koje više ili manje volimo kod sebe, veoma često ćemo prepoznavati kod sebe obrasce ponašanja naših roditelja ...

  Koliko često čuješ pitanje "Kako si?" Koliko često odgovoriš iskreno kako se osjećaš, i da li se uopšte zapitaš ili odgovaraš samo mehanički "Dobro sam." Veoma često nismo ni svjesni kako smo i šta se dešava u nama jer smo okrenuti nekim obavezama i usmjereni na aktivnosti u sredini, sigurno vam se nekada desilo da vam neko ukaže na to da izgledate nervozno, ovako i onako, i da tek tada i sami postanete svjesni toga. Nadam se da postoje osobe kojima na ovo pitanje odgovorite nakon barem par sekindi razmišljanja, a ne samo onako kako biste isunili društvenu kvotu i prekinuli tišinu.

  “Jedini način da se suočite sa neslobodnim svijetom je da budete tako nepojmljivo slobodni, da sam vaš život postane čin pobune.” - Alber Kami “Mit o Sizifu” Smisao života je više filozofsko pitanje, ali vjerujem u to da ne postoji univerzalni odgovor. Za svakog čovjeka ponaosob, smisao je individualan ili ga čak uopšte ne vidi. Ne vidjeti smisao života, nije isto što i izgubiti nadu. Mišljenja sam da je bjesomučna potraga za smislom i odgovorima nešto što nas čini robovima. Ropstvo nikome nije donijelo dobro. Zamislite život kao konstantnu trku sa ciljevima koji se postavljaju usput, sa hiljadu i jednim uspjehom i isto toliko neuspjeha, ako bi čitav život proveli u jurnjavi umorili bismo se preko mjere i ne bismo imali kapacitete da uživamo u onome što prolazimo. Zato na vrijeme čovjek treba da odustane od trke sa vremenom, rokovima, traženjem potvrđivanja iznova i iznova bez onog trenutka kada sebi oda priznanje za postignuto, bez onog prostora u kom će uopšte da postane svjest...

  Koliko često nailazimo na situacije u kojima se roditelji ne ophode prema djetetu kao prema biću koje ima svoje potrebe, svoje razloge da bude ljuto, da bude nezadovoljno, da ipak bira da ne uradi nešto što se od njega zahtjeva i očekuje? Mislim da smo svi toliko puta čuli ono čuveno “Budi dobar!” što je jedna od prvih poruka koja nam stiže iz naše prve socijalizacije, iz naše porodice. Da li to znači da ne smijem reći da nešto ne želim, da li to znači da nemam pravo da se naljutim, da ne smijem da se igram jer ću da se isprljam, da ne smijem da govorim dok pričaju stariji, da moram da radim ono što se trenutno od mene očekuje? Koliko prostora dijete stvarno ima da ispolji svoju emociju, koliko roditelji dopuštaju da njih dijete vaspitava, da im kaže kada oni njega povrjeđuju sa svojim očekivanjima, koja su najčešće prisutna iz najbolje namjere. To jeste jedna univerzalna istina, ni jedan roditelj ne želi ništa loše svome djetetu, osim ako pričamo o patologijama, ali način i meto...

Koliko je ono kako vidimo i doživljavamo sebe tačno? Self iluzije su pogrešna ili nerealna uvjerenja, percepcije koje pojedinac ima o sebi. Tu mogu da se svrstaju i nerealna očekivanja, precijenjena samopouzdanja ili nepotpuno razumjevanje vlastitih sposobnosti. Pogrešna uvjerenja o sebi mogu da utiču na naše ponašanje, stavove, kao i emocionalno blagostanje. Svakako predstavljaju oblik potiskivanja ili negiranja određeni aspekata sebe i mogu biti posljedica nedostatka svijesti o unutarnjim procesima. Geštalt terapija naglašava važnost osvještavanja i prihvatanja svih aspekata sebe kako bi se postigla autentičnost i cjelovitost. Najčešće se susrećemo sa omalovažavanjem sebe, umanjivanjem svojih kapaciteta iz čega često proističe osjećaj inferiornosti. Imati lošu percepciju sebe je nešto što kreira naš iluzorni prikaz sebe, što za posljedicu ima neadekvatne partnerske odnose, osjećaj nesigurnosti po pitanju samoostvarivanja na poslu, opštu neadekvatnost i gubitak autentičnosti. Zapitajt...

  Društvo je u konstantnoj tranziciji, mijenjaju se oblici rada, porodica kao osnovna ćelija društva trpi najveće promjene, individualnost je nešto na šta se po prvi put u istorijskom kontekstu stavlja veliki akcenat, masmediji i sam internet su napravili revoluciju svojom trenutnom funkcijom životu svakog pojedinca. Ono što hoću da kažem je da se mnogo toga promijenilo, ali naša kultura je parcijano zadržala određene tradicionalne obrasce koji se teško stavljaju u kontekst društva danas. Zašto to pominjem? Veoma često čujem da je odlazak kod psihoterapeuta trend, kao i to da su određene poteškoće zanimljive i da je to stvar trenutne mode. Ne mogu da kažem da ne vidim odakle dolazi taj stav, ali ne bih tako olako stvari nazivala globalnim imenima. Istina je da je naš narod prošao kroz različite teške periode i istina je da su ljudi bili u najmanju ruku čvršći od čovjeka danas, međutim za to ne može da se okrivi pojedinac. Porodica je ranije bila osnovna potpora i u njoj se pronalaz...

Postporođajna depresija je kompleksno mentalno zdravstveno stanje koje može uticati na majke nakon porođaja. Ovo stanje može biti posmatrano kao disbalans u percepciji sebe, svijeta i odnosa sa drugima. Biti majka u današnjem društvu, predstavlja veći izazov nego ikada ranije, ito zbog uloga koje žene obavljaju. Očekivanje od žena su veoma velika i to dovodi do stavljanja dodatnog pritiska i stresa. Jedan od ključnih izazova jeste uspostavljanje balansa između karijere i porodice. Pored gore navedenog, moderno majčinstvo nosi sa sobom i pritisak savršenstva. Za to su zaduženi, da ne kažem krivi društveni mediji na kojima se veoma često prikazuju idealizovane žene koje pored toga što izgledaju besprjekorno, svjedoče tome da im sve u životu ide savršeno i bez napora. Neminovno je da izvrnuta percepcija, standard i očekivanja dovode do osjećaja inferiornosti i neadekvatnosti žena koje se suočavaju sa stvarnim izazovima i poteškoćama svakodnevnog života.  Fokusirala sam se na majke jer...

Prirodan proces u odrastanju jeste prihvatanje bola i susretanje sa bolnim situacijama i iskustvima, međutim neka od njih su neminovna i razvojna dok su druga povjeđujuća. Takva iskustva dovode do povlačenja dijelova selfa koji su u opsanosti. Najočigledniji primjeri su fizička zlostavljanja koja za posljedicu imaju povlačenje selfa od kontaktne površine kože i mišića. Izopštavanje od nekog dijela ili tijela uopšte jeste rekacija kojom se self štiti od bolnog iskustva.  Kada govorimo o bolnom selfu i povlačenju, jedan od ugroženijih dijelova selfa jeste seksualni self. Kao i drugi aspekti našeg tjelesnog selfa, seksualnos može biti veoma ugrožena i nepriznata. Ona može da bude iskrivljena pod uticajem iskustva i tada dolazi do promjene u tjelesnim senzacijama, specifično u erogenim zonama. Veoma važnu ulogu u građenju seksualnosti imaju roditelji. Teško je zadržati granicu pružanja ljubavi i pažnje i zdrav fizički kontakt izmađu roditelja i djeteta jer može da bude izazovno napravi...

    Sve što se odvija u našem psihičkom životu praćeno je tjelesnim manifestovanjem, međutim ti procesi se najčešće odvijaju na nesvjesnom nivou. Pažnju na te procese nam usmjeravaju neki zastoji ili pojave bola, te tjelesne smetnje nam dakle probude svijest o tome šta se dešava u našem tijelu. Takva vrsta potiskivanja tjelesne svjesnosti, dovodi do stvaranja tenzije. Ukoliko zanemarujemo signale koje dobijamo iz tijela, može doci do razvoja psihosomatskih bolesti. Psihosomatska oboljenja se javljaju bez fiziološke osnove, nalazi mogu da pokazuju potpuno čistu kliničku sliku, ali osoba i dalje može da osjeća bol i poteškoće. Ovakva oboljenja konvencionalna medicina može samo da ublaži medikamentnom terapijom, ali veoma rijetko može da pomogne u liječenju jer radi samo na saniranju posljedia, ali ne i na uklanjanju samog uzroka.   Čovjek često svoje tijelo doživljava kao prezentaciju okolini i sredstvo za ostvarivanje kontakta, međutim zapostavlja se činjenica da je to vel...