Anja Stamenković

  U današnjem digitalnom dobu, naša prisutnost na internetu postaje sve važnija i složenija. Digitalna persona, ili način na koji se predstavljamo i interagujemo na mreži, postaje ključni dio našeg identiteta. Dok se nekada međusobno upoznavanje odvijalo uživo, danas se često prvi utisak formira na osnovu naših profila na društvenim mrežama, forumima ili drugim online platformama. Jedan od ključnih aspekata digitalne persone je sposobnost da kontrolišemo način na koji se prikazujemo drugima. Na internetu možemo izabrati koje informacije dijelimo, koje fotografije postavljamo i kako izražavamo svoje stavove. Ova mogućnost često vodi ka stvaranju idealizovane verzije sebe, gdje se fokus stavlja na naše najbolje osobine i trenutke. Međutim, ovo može dovesti i do gubitka autentičnosti, jer se udaljavamo od stvarne slike sebe. Takođe, konstantno upoređivanje sa drugima na osnovu njihovih digitalnih persona može dovesti do osećaja manje vrednosti i nesigurnosti. Kada su drugi predstavlje...

Šta je problem kada se u partnerskim odnosima kaže "porodica na prvom mjestu", a ta osoba upravo stoji na mjestu ulaska u porodični krug? Ukoliko imamo dobre odnose u primarnoj poridici, zašto odbacivati tu stranu sticanjem sekundarne porodice?  Čovjek je po definiciji socijalno biće, i po rođenju jedinka koja ne može da preživi bez brige i staranja odraslog. U čemu je onda problem? Nismo rođeni da budemo sami. Sami i samostalni nije isto. Danas je sama forma porodice mnogo izmijenjala svoj oblik i ulogu,  međutim to je i dalje sigurna zona bez i prostor ljubavi i podrške bez obzira na našu želju i ostvarivanje individualnosti (naravno govori se o funkcionalnoj porodici). Pa zar i u partnerskim odnosima ne težimo tome da svako bude biće za sebe, ali da gradimo zajednički život? Individualnost ne isključuje zajedništvo. Naprotiv, stabilno zajedništvo je moguće ostvariti ukoliko postoje stabilni pojedinci. Dalje, naravno da svaka porodica ima svoje obrasce ponašanja...

Integritet je izuzetno važan, kako lično tako i u društvu. To podrazumjeva biti iskren i dosljednost u svojim postupcima, kao i poštovanje prava i granica drugih ljudi. Integritet igra ključnu ulogu u formiranju psihe čoveka i oblikovanju njegovog karaktera. Kroz očuvanje integriteta, osoba gradi osećaj samopouzdanja, poštovanja prema sebi i drugima, što doprinosi mentalnom blagostanju. Odlučnost da se drže moralnih principa i vrednosti, čak i u teškim situacijama, jača unutrašnji mir i samopoštovanje. Kada integritet nije prisutan ili je narušen, to može dovesti do različitih negativnih posledica na psihu. Osećaj krivice, stida i niskog samopoštovanja mogu se javiti kada osoba svesno prekrši svoje moralne principe. Gubitak integriteta može dovesti i do osećaja bespomoćnosti, nesigurnosti i anksioznosti, jer osoba može izgubiti poverenje u sebe i druge. Pored toga, integritet utiče i na međuljudske odnose. Ljudi koji se drže svojih moralnih vrednosti i čvrsto stoje iza svoj...

Sagorijevanje na poslu sve više postaje rasprostranjeno stanje koje zahtijeva pažnju i intervenciju. Ovaj problem se često manifestuje kroz emocionalnu iscrpljenost, gubitak motivacije i osjećaj bespomoćnosti. Uzroci sagorijevanja mogu biti raznovrsni, uključujući prekomjerne radne zahtjeve, nedostatak podrške nadređenih, lošu organizaciju rada ili neusklađenost s vrijednostima posla. A šta je glavni razlog zbog kod je ovaj fenomen sve više rasprostranjen? Moderno društvo funkcioniše po principu mašine. Čovjek je uslovljen radom ne samo iz finansijskih razloga, već i zbog statusa u društvu, ličnog zadovoljstva koje proističe iz slike o tome kako treba da izgleda organizovan život, iz potrebe da se ostvari i u toj ulozi. Međutim, to nije izdvojena uloga koja traži neumorno zalaganje, tu su i sve ostale prirodne i stečene uloge koje traže da budu ispoštovane.  Ono pto nam donosi takođe veliku količinu anksioznosti u pogledu posla jeste to što smo postali veoma lako zamjenljivi, tolik...

Ne biramo kako ćemo da izgledamo po rođenju, koje ćemo karakteristike da naslijedimo od roditelja niti biramo kojim vrijednostima će da nas nauče i kako će da nas vaspitaju. Na kraju, ne biramo kakvi uzori će sutra da nam budu naši roditelji. To nas stavlja u jedan položaj koji se  naizgled čini determinisanim sam po sebi. Da li je stvarno tako? Mišljenja sam da svako od nas dobije priliku da odbaci ono što mu se ne dopada i što mu je nametnuto vaspitanjem kako pd roditelja tako i od sredine. Ne mislim pri tom na bilo koje loše namjere samih roditelja, već prosto na to da je svako individua za sebe i da je "njegov način" jedini ispravan, ma koliko se drugina činio ovakav ili onakav. Izgradnjom sopstvene ličnosti, razvijanjem svojih interesovanja, kreira se prostor za lični rast i on je moguć samo ako smo prihvarili ono što jesmo u suštini. Uvijek će da postoje stvari koje više ili manje volimo kod sebe, veoma često ćemo prepoznavati kod sebe obrasce ponašanja naših roditelja ...

  Koliko često čuješ pitanje "Kako si?" Koliko često odgovoriš iskreno kako se osjećaš, i da li se uopšte zapitaš ili odgovaraš samo mehanički "Dobro sam." Veoma često nismo ni svjesni kako smo i šta se dešava u nama jer smo okrenuti nekim obavezama i usmjereni na aktivnosti u sredini, sigurno vam se nekada desilo da vam neko ukaže na to da izgledate nervozno, ovako i onako, i da tek tada i sami postanete svjesni toga. Nadam se da postoje osobe kojima na ovo pitanje odgovorite nakon barem par sekindi razmišljanja, a ne samo onako kako biste isunili društvenu kvotu i prekinuli tišinu.

  “Jedini način da se suočite sa neslobodnim svijetom je da budete tako nepojmljivo slobodni, da sam vaš život postane čin pobune.” - Alber Kami “Mit o Sizifu” Smisao života je više filozofsko pitanje, ali vjerujem u to da ne postoji univerzalni odgovor. Za svakog čovjeka ponaosob, smisao je individualan ili ga čak uopšte ne vidi. Ne vidjeti smisao života, nije isto što i izgubiti nadu. Mišljenja sam da je bjesomučna potraga za smislom i odgovorima nešto što nas čini robovima. Ropstvo nikome nije donijelo dobro. Zamislite život kao konstantnu trku sa ciljevima koji se postavljaju usput, sa hiljadu i jednim uspjehom i isto toliko neuspjeha, ako bi čitav život proveli u jurnjavi umorili bismo se preko mjere i ne bismo imali kapacitete da uživamo u onome što prolazimo. Zato na vrijeme čovjek treba da odustane od trke sa vremenom, rokovima, traženjem potvrđivanja iznova i iznova bez onog trenutka kada sebi oda priznanje za postignuto, bez onog prostora u kom će uopšte da postane svjest...

  Koliko često nailazimo na situacije u kojima se roditelji ne ophode prema djetetu kao prema biću koje ima svoje potrebe, svoje razloge da bude ljuto, da bude nezadovoljno, da ipak bira da ne uradi nešto što se od njega zahtjeva i očekuje? Mislim da smo svi toliko puta čuli ono čuveno “Budi dobar!” što je jedna od prvih poruka koja nam stiže iz naše prve socijalizacije, iz naše porodice. Da li to znači da ne smijem reći da nešto ne želim, da li to znači da nemam pravo da se naljutim, da ne smijem da se igram jer ću da se isprljam, da ne smijem da govorim dok pričaju stariji, da moram da radim ono što se trenutno od mene očekuje? Koliko prostora dijete stvarno ima da ispolji svoju emociju, koliko roditelji dopuštaju da njih dijete vaspitava, da im kaže kada oni njega povrjeđuju sa svojim očekivanjima, koja su najčešće prisutna iz najbolje namjere. To jeste jedna univerzalna istina, ni jedan roditelj ne želi ništa loše svome djetetu, osim ako pričamo o patologijama, ali način i meto...

Koliko je ono kako vidimo i doživljavamo sebe tačno? Self iluzije su pogrešna ili nerealna uvjerenja, percepcije koje pojedinac ima o sebi. Tu mogu da se svrstaju i nerealna očekivanja, precijenjena samopouzdanja ili nepotpuno razumjevanje vlastitih sposobnosti. Pogrešna uvjerenja o sebi mogu da utiču na naše ponašanje, stavove, kao i emocionalno blagostanje. Svakako predstavljaju oblik potiskivanja ili negiranja određeni aspekata sebe i mogu biti posljedica nedostatka svijesti o unutarnjim procesima. Geštalt terapija naglašava važnost osvještavanja i prihvatanja svih aspekata sebe kako bi se postigla autentičnost i cjelovitost. Najčešće se susrećemo sa omalovažavanjem sebe, umanjivanjem svojih kapaciteta iz čega često proističe osjećaj inferiornosti. Imati lošu percepciju sebe je nešto što kreira naš iluzorni prikaz sebe, što za posljedicu ima neadekvatne partnerske odnose, osjećaj nesigurnosti po pitanju samoostvarivanja na poslu, opštu neadekvatnost i gubitak autentičnosti. Zapitajt...

  Društvo je u konstantnoj tranziciji, mijenjaju se oblici rada, porodica kao osnovna ćelija društva trpi najveće promjene, individualnost je nešto na šta se po prvi put u istorijskom kontekstu stavlja veliki akcenat, masmediji i sam internet su napravili revoluciju svojom trenutnom funkcijom životu svakog pojedinca. Ono što hoću da kažem je da se mnogo toga promijenilo, ali naša kultura je parcijano zadržala određene tradicionalne obrasce koji se teško stavljaju u kontekst društva danas. Zašto to pominjem? Veoma često čujem da je odlazak kod psihoterapeuta trend, kao i to da su određene poteškoće zanimljive i da je to stvar trenutne mode. Ne mogu da kažem da ne vidim odakle dolazi taj stav, ali ne bih tako olako stvari nazivala globalnim imenima. Istina je da je naš narod prošao kroz različite teške periode i istina je da su ljudi bili u najmanju ruku čvršći od čovjeka danas, međutim za to ne može da se okrivi pojedinac. Porodica je ranije bila osnovna potpora i u njoj se pronalaz...

Postporođajna depresija je kompleksno mentalno zdravstveno stanje koje može uticati na majke nakon porođaja. Ovo stanje može biti posmatrano kao disbalans u percepciji sebe, svijeta i odnosa sa drugima. Biti majka u današnjem društvu, predstavlja veći izazov nego ikada ranije, ito zbog uloga koje žene obavljaju. Očekivanje od žena su veoma velika i to dovodi do stavljanja dodatnog pritiska i stresa. Jedan od ključnih izazova jeste uspostavljanje balansa između karijere i porodice. Pored gore navedenog, moderno majčinstvo nosi sa sobom i pritisak savršenstva. Za to su zaduženi, da ne kažem krivi društveni mediji na kojima se veoma često prikazuju idealizovane žene koje pored toga što izgledaju besprjekorno, svjedoče tome da im sve u životu ide savršeno i bez napora. Neminovno je da izvrnuta percepcija, standard i očekivanja dovode do osjećaja inferiornosti i neadekvatnosti žena koje se suočavaju sa stvarnim izazovima i poteškoćama svakodnevnog života.  Fokusirala sam se na majke jer...

Prirodan proces u odrastanju jeste prihvatanje bola i susretanje sa bolnim situacijama i iskustvima, međutim neka od njih su neminovna i razvojna dok su druga povjeđujuća. Takva iskustva dovode do povlačenja dijelova selfa koji su u opsanosti. Najočigledniji primjeri su fizička zlostavljanja koja za posljedicu imaju povlačenje selfa od kontaktne površine kože i mišića. Izopštavanje od nekog dijela ili tijela uopšte jeste rekacija kojom se self štiti od bolnog iskustva.  Kada govorimo o bolnom selfu i povlačenju, jedan od ugroženijih dijelova selfa jeste seksualni self. Kao i drugi aspekti našeg tjelesnog selfa, seksualnos može biti veoma ugrožena i nepriznata. Ona može da bude iskrivljena pod uticajem iskustva i tada dolazi do promjene u tjelesnim senzacijama, specifično u erogenim zonama. Veoma važnu ulogu u građenju seksualnosti imaju roditelji. Teško je zadržati granicu pružanja ljubavi i pažnje i zdrav fizički kontakt izmađu roditelja i djeteta jer može da bude izazovno napravi...

    Sve što se odvija u našem psihičkom životu praćeno je tjelesnim manifestovanjem, međutim ti procesi se najčešće odvijaju na nesvjesnom nivou. Pažnju na te procese nam usmjeravaju neki zastoji ili pojave bola, te tjelesne smetnje nam dakle probude svijest o tome šta se dešava u našem tijelu. Takva vrsta potiskivanja tjelesne svjesnosti, dovodi do stvaranja tenzije. Ukoliko zanemarujemo signale koje dobijamo iz tijela, može doci do razvoja psihosomatskih bolesti. Psihosomatska oboljenja se javljaju bez fiziološke osnove, nalazi mogu da pokazuju potpuno čistu kliničku sliku, ali osoba i dalje može da osjeća bol i poteškoće. Ovakva oboljenja konvencionalna medicina može samo da ublaži medikamentnom terapijom, ali veoma rijetko može da pomogne u liječenju jer radi samo na saniranju posljedia, ali ne i na uklanjanju samog uzroka.   Čovjek često svoje tijelo doživljava kao prezentaciju okolini i sredstvo za ostvarivanje kontakta, međutim zapostavlja se činjenica da je to vel...

Psiha, razum i intelektualni aspekti su važni, ali ne i jedini u psihološkom razvoju čovjeka. Sve što se dešava našoj psihi dešava se i našem tijelu. Naša ekspresija pokreta, gestikulacija, kretanje, način držanja ogledalo su onoga što se dešava u nama i daje nešoj okolini signal prije nego što postanemo svjesni. Tijelo i um ne bi trebalo gledati kao dva odvojena entiteta, već aktere podjednako važne za našu stabilnost. Kulturološki uslovljeno tijelo se doživljava kao prezentacija sredini, ali ne postoji tjelesno iskustvo. Na tijelo se osvrnemo tek kada se javi fizička bol i nelagoda. Naše potrebe se javljaju preko uzbuđenja koja se pojavljuju u vidu energije koja se identifikuje kroz tijelo. Ukoliko to ne osvijestimo postajemo teško adaptivni, to dovodi do nezadovoljenja potreba i stvaranja tenzije što za posljedicu ima pojavu opšteg nezadovoljstva. Otuđenosti od tijelesne osnove, može dovesti do razvoja bolesti i narušenog mentalno zdravlja. Kada su u pitanju tjelesne senzacije, najl...

Promjena godišnjih doba često ima dubok uticaj na naše fizičko i mentalno blagostanje, a čini neizbježnu konstantu u našem životu. Ovaj fenomen pruža zanimljiv uvid u to kako spoljašnje okolnosti mogu uticati na naše unutrašnje stanje uma i kako ima duboku povezanost sa našim emocionalnim stanjem. Promjene godišnjih doba mogu imati poseban uticaj na ljude koji se suočavaju sa depresijom ili nekim drugim tegobama, takođe ne treba zanemariti uticaj na stariju populaciju koji je veoma veliki. Svako godišnje doba osim promjene pejzaža, nosi sa sobom i promjene u nama samima, što ne znači da će svako godišnje doba uniformno uticati na svakog pojedinca, niti da ćemo se mi na isti način suočavati sa određenim periodom svake godine. Treba uzeti širu sliku u obzir, naravno da je uticaj iz prirode mnogo veliki, međutim ima dana kada nam kiša pruža mir i osjećaj slobode, iako nam je svima prva asocijacija sumorno melanholično raspoloženje i pad energije.  Predstojeći period većinom željno išč...

Gestalt psihoterapija je terapijski pristup koji se fokusira na sadašnji trenutak i način na koji pojedinac doživljava i percipira svoje iskustvo. Umjesto analiziranja prošlih događaja, naglasak je na tome da osoba postane svjesna svojih osjećaja, misli i tijela u trenutku, kako bi se bolje razumjela i ostvarila promjena. Terapeuti često koriste kreativne tehnike poput imaginacije, igre uloga i eksperimentiranja kako bi pomogli klijentima da prošire svoju svijest i pronađu nove načine suočavanja s izazovima. Ova terapija ne popravlja ljude, jer to nije ono što je čovjeku potrebno niti je moguće bilo koga "popraviti". Za geštalt psihoterapiju je potrebno vrijeme da bi promjena bila moguća, ne postoji uputstvo koje će vam terapeut dati kako biste pomogli sebi, to je proces. Ovaj terapijski pristup se ne bavi saniranjem posljedica i načinima da se one privremeno prevaziđu, već terapeut zajedno sa klijentom dolzai do suštine problema. Podizanje svijesti je najveći korak ka boljit...

Prevashodno psihologija je bila polje mog interesovanja oduvijek, vjerujem iz razloga što sam toliko željela da razumijem svakog čovjeka i razlog svakog njegovog ponašanja. Naravno kasnije sam shvatila da bi to bila neka supermoć i da u realnom svijetu nije moguće. Ipak, vođena ljubavlju prema onome što se odvija u nama iza kulisa, odlučila sam se da želim da radim sa ljudima. Inicijalno, moj poziv je bio socijalni rad, sa takođe jednom željom da promijenim svijet i vjerom u to da niko ne mora da se pati i da živi neuslovan život. To je bila još jedna od mojih razvojnih faza koju sam morala da prođem kako bih shvatila da radeći u sistemu ne mogu da promijenim baš ništa i nemam mogućnost da radim stvari na način na koji želim i vjerujem da mogu. Nekako se puzla sama slagala, i pronašla sam način da budem od koristi i sebi i drugima. Psihoterapija je nešto što je na prvom mjestu meni mnogo pomoglo u više aspekata, a najviše u tome da razumijem sebe. Šta mislim pod tim da razumijem sebe? ...

Ja sam Anja Stamenković, geštalt psihoterapeut pod supervizijom. Rođena sam 1998. godine, dolazim iz malog grada Prijedora, u Republici Srpskoj. Trenutno živim i radim u Nišu. Osnovne studije sam završila na Filozofskom fakultetu u Nišu, na departmanu za Socijalni rad i socijalnu politiku. Dalju edukaciju za geštalt psihoterapeuta nastavljam u školi GC "Um i tijelo". Mislim da nije moguće odvojiti to "ko sam ja" od onoga "ko sam ja kao terapeut" pa ću zato da vam se bliže predstavim. Preselila sam se u Niš zbog studiranja, ali prvenstveno u želji da se osamostalim. Na putu tokom studentskih dana su mi se dešavale velike promjene u životu, ja sam se mijenjala. Radila sam različite poslove, trenutno radim kao analitičar, i svako iskustvo je bilo značajno na svoj način. Odlučila sam se upišem edukaciju za terapeuta iz razloga što sam smatrala da mi je potrebno da proširim svoje vidike i da steknem nove kapacitete da bolje razumijem druge, a na prvom mjestu se...